Planning Interviews

O URBANIZMU

Interviews by The Speculators with help from sonja soldo

Kako bi saznali više o tome kako grad funkcionira u povijesnom i tehničkom smislu, obratili smo se grupi iskusnih urbanista i stručnjaka koji marljivo rade na inteziviranju sudjelovanja građana u planiranju prostora grada. Ovi detaljni odgovori pružili su nam bolji uvid u izazove s kojima se grad suočava, njihov odnos prema povijesti i koje su mogućnosti za budućnost.

In order to learn more technically and historically about how the city works, we turned to a group of experienced planners and architects, who have been working diligently to create more public participation in the planning of space in the city. These detailed responses give us all a greater insight into the kind challenges facing the city, their relationship to the past and the possibilities for the future.

Here are the Questions in English (But the Interviews are only in Croatian):

  • What are a few of the main aspects of the Yugoslav State planning that worked really well?
  • What can the current system learn from that history?
  • Can you define the block and how it structures the space and economy of the city?
  • How are the edges or borders of the city defined today or historically? How has this definition changed over time?
  • What is happening at the edges of the city today?
  • Are there any other key terms that would help someone understand how urban planning works today in Zagreb or in the city’s history?
  • What would a regulated urban planning system that encouraged public participation in Zagreb look like?
  • Why is Novi Zagreb a significant place for people interested in urban planning in this area? What makes it unique or particular?
  • In what ways did the Yugoslav state accommodate immigrant populations in the planning process? How does todays system address the needs of new and emerging populations through urban planning? Do you have suggestions of how this could be done more effectively to ensure the welfare of people who are new to the area?

Vera Petrinjak-Šimek

Koji su glavni aspekti urbanizma iz vremena bivše države koji su stvarno dobro
funkcionirali?

Najbolja pretpostavka za urbanističko planiranje bila je društveno/državno vlasništvo nad zemljištem. To je davalo gotovo potpunu slobodu urbanistima.

Što bi današnji sustav mogao iz toga naučiti?

Današnji sustav bi mogao naučiti da osim privatnog postoji i javni interes.

Možete li nam definirati donjogradski blok, te kako on strukturira prostor i privredu grada?

Donjogradski blok je “građevinski otok” definiran regulacijom u 19. stoljeću, s mnogobrojnim vlasnicima parcela. Kod parcela treba strogo razlikovati ulične od dvorišnih parcela. Na uličnima je regulirana izgradnja, fasada, izloženost pogledu, ali i buci i smetnjama, reprezentacija. Dvorišne parcele trebale su biti vrtovi, parkovi, dječja igrališta, mir, odmor, privatnost, kontemplacija. Djelomično pogreškama pravnog sustava (prvobitni kapitalizam), a djelomično potpuno bespravno, dvorišne parcele su u nekim blokovima intenzivno izgrađene. Samo u pojedinim blokovima postoje zelene oaze.

U ekonomskom smislu gore opisano stanje omogućuje poslovanje bezbrojnim malim obrtima, uredima, udrugama, uslužnim službama itd. Donjogradski blok je optimalni prostor male i sive ekonomije.

Bitno je da se postojeća izgrađenost ne povećava, već da se po mogućnosti smanjuje radi kvalitete života u zgradama koje se nalaze na uličnim parcelama i ujedno u cjelini Donjeg grada, jer se rasterećenjem Donjeg grada od sadržaja smanjuje i prometni pritisak koji je najveći neprijatelj ovog prostora.

Kako su granice Zagreba definirane danas, kako su bile definirane povijesno?

Danas su administrativne granice Zagreba donekle prirodne na sjeveru (vršno područje Medvednice) i na jugu (vršno područje Vukomeričkih gorica), ali su potpuno artificijelne na istoku i zapadu, odrezane dogovorom političara. Funkcionalnu cjelinu ustvari čini taj Grad Zagreb i Zagrebačka županija, koja poput prstena okružuje Grad Zagreb.

Unutar administrativnog područja Grada (s velikim slovom “G”) postoji urbano područje grada (malo “g”) koje se nalazi unutar obilaznog autoputa i granice Parka prirode Medvednice. Na njega se odnosi Generalni urbanistički plan. Usmjeravanjem intenzivne izgradnje stambenih i poslovnih sadržaja na ovo uže gradsko područje dolazi do negativnih posljedica preizgrađenosti, uništavanja zelenih površina i parkova.

Povijesno je Zagreb rastao pripajanjem stalno novih (bivših) sela povijesnoj gradskoj inzuli Gornjeg grada i Kaptola.

Što se danas zbiva na rubovima grada?

Na rubovima grada su smješteni mnogi servisi grada (vodozaštitno područje, ranžirni kolodvor, odlagalište otpada i buduća spalionica itd.) ali i brojna seoska naselja koja prerastaju u prigradska naselja. Zanimljivo da je u tijeku i neposredno nakon posljednjeg rata najveći broj izbjeglica (npr. iz bosanske Posavine) ovdje sagradio čitava naselja, i da se najčešće bave intenzivnim uzgojem povrća. To znači da su našli smještaj u blizini grada, a ne u gradu.

Postoje li neki ključni pojmovi koji bi pomogli da se shvati urbano planiranje danas i nekad?

Danas: privatno vlasništvo nad zemljištem, pritisak privatnih vlasnika na maksimalizaciju iskorištenosti zemljišta, maksimalizaciju broja stanova, maksimalizaciju profita.

Nekada: društveno zemljište, izgradnja stambenih naselja, poštivanje ekoloških normativa (zelenilo, udaljenost među zgradama) i normativa drugih društvenih sadržaja (dječja igrališta, dječje ustanove, kulturni sadržaji, sportski sadržaji itd).

Kako bi uređeni sustav planiranja koji potiče participaciju građana izgledao?

Uređeni sustav bi uključio vlasnike i korisnike prostora u početnoj fazi izrade prostornih planova, da iskažu svoje želje i potrebe.

Danas je praksa da se na gotove prostorne planove, izrađene u arhitektonskim biroima, traži mišljenje građana. Elaborati su netransparentni za laike i dovršeni su u tako visokom stupnju da se mišljenje građana ne prihvaća (u pravilu).

Zašto je Novi Zagreb značajno mjesto za ljude koje zanima urbano planiranje na ovom području? Što ga čini jedinstvenim ili osobitim?

Novi Zagreb je nastao kao prototip moderne, po preporukama Atenske povelje. Strogo je zoniran (rad, stanovanje, rekreacija). Donedavno se kritiziralo ovaj dio grada kao “spavaonicu” s previsokim i monotonim zgradama. Danas, kad se mnogi gradski kvartovi izgrađuju pregusto, bez ikakvih ekoloških standarda (npr. Trešnjevka i Trnje) smatra se da je privilegija živjeti u “socijalističkim naseljima” Novog Zagreba.

Na koje je načine Jugoslavenska država u procesu planiranja uključivala useljeničke populacije? Kako se današnji sistem odnosi prema potrebama novih i nastajućih populacija kroz urbano planiranje? Imate li sugestija kako bi se ovo moglo djelotvornije raditi da se osigura dobrobit ljudi koji su novi u ovome području?

Imigranti su se u Jugoslaviji uglavnom nastanjivali u “divljim” naseljima (Zagreb, Beograd, Sarajevo, Priština). Tako je usred industrijske zone nečiste (kemijske) industrije Žitnjak u Zagrebu izgrađeno niz naselja (Kozari bok, Kozari put, Kozari, Žitnjak, Petruševac itd). Slično je i danas, samo što su se preselili na periferiju grada (vidi odgovor na pitanje 5). Siromašni i neobrazovni imigranti koji su ipak potrebni Zagrebu (čistači, vozači tramvaja itd.) trebali bi od grada dobivati socijalne stanove.

Mladen Škreblin

Koji su glavni aspekti urbanizma iz vremena bivše države koji su stvarno dobro funkcionirali?

U bivšoj državi je politika komunističke partije diktirala i planirala sve političko i društveno događanje. Stoga se ni za urbanizam ne može reći da je nešto stvarno dobro funkcioniralo. Bilo je dobrih i loših aspekata. Urbanizam je predstavljao važno mjesto u prezentiranju “socijalističkih dostignuća”, gradnji tvornica i stanova za bivše seljake koji su postajali radničkom klasom. Procvat urbanizma bio je povezan s mogućnošću nesmetanog planiranja na nacionaliziranom ili konfisciranom zemljištu. Dobar je aspekt, možda, bio osnivanje velikih gradskih i republičkih urbanističkih instituta koji su, uz naređenje vrha partije, okupili sve najbolje stručnjake. Njih u početku nije bilo mnogo, ali su se do kraja osamdesetih godina razvile mnoge dobre stručne institucije.

Što bi današnji sustav mogao iz toga naučiti?

Pa, nažalost, upravo ono iz prethodnog pitanja. Naime, raspadom Jugoslavije i ratom, divljom privatizacijom i promjenom titulara vlasništva, ukinute su i privatizirane sve institucije. I one su umrle kao i država. Ukinuti su brojni urbanistički planovi i bez zakonskog temelja otvorila se mogućnost brojnih devastacija prostora. Tek se danas u Parlamentu nalazi Prijedlog zakona urbanoj komasaciji. A institucija koje bi promišljale javno dobro u prostoru – više nema!

Možete li nam definirati donjogradski blok, te kako on strukturira prostor i privredu grada?

O tome sam napisao mnogo tekstova i prijedloga kako ih zaštititi. Ukratko: oni su u gotovo svim gradovima bili “zaboravljeni”, nije se do nedavno uočila mogućnost njihovog potencijala. Kada su bili pokretani neki planovi njihove obnove i rehabilitacije (u Zagrebu npr. 1974. god.), obično nisu bili realizirani. Rat je zaustavio najavljenu mogućnost njihove obnove koncem osamdesetih. Pojavom developera i sumnjivog kapitala, upravo je “započeo rat” za njihovo totalno devastiranje ili obnovljeni smisao.
Gradski blok strukturira tzv. pozitivni vanjski prostor, definira javni prostor grada – ulice, trgove i parkove, ali i privatna ili poluprivatna unutrašnja dvorišta. Bez blokova je grad u historiji bio nezamisliv. Suvremeno razumijevanje urbanog je u svim evropskim gradovima odavno shvatilo da su “utrobe blokova” i graditeljska baština najveći potencijal historijskih jezgri.
Njihovo adekvatno obnavljanje itekako bi pridonijelo privredi grada. Problem je međutim što privatni kapital, s kakvim gradske uprave danas u našim gradovima ulaze u “partnerstvo”, ne razumije grad i zainteresiran je isključivo za profit. Da u Zagrebu nema civilnih udruga koje se bore protiv “šopingizacije” blokova u historijskoj jezgri, uskoro bi u svakoj bio neki veliki trgovački centar i neboder. Još je uvijek neizvjesno koja će koncepcija pobijediti. Naime, ona “zaštitarska”, koja u blokove priziva kulturu, obrazovanje i zelenilo, nema podršku aktualne gradske uprave.

Kako su granice Zagreba definirane danas, kako su bile definirane povijesno?

To je opet pitanje koje zaslužuje cijelu studiju. Ukratko: Zagreb je proglašen tek 1850. god., ujedinjenjem Gradeca i Kaptola i tek nakon toga počinjemo govoriti o prvim planovima širenja. Što se broja stanovnika tiče, on se povećao s desetak tisuća na osamsto tisuća. Danas su njegove granice: na jugu tzv. obilaznica i autoput, na sjeveru kao i uvijek Zagrebačka gora, na istoku se prelio sve do Dugog sela, a na zapadu do Zaprešića. Zbog “prirodnih barijera” – planine i rijeke – dugo se, do šezdesetih, razvijao kao “longitudinalni grad”, a onda je “preskočio” rijeku Savu i gradio nova naselja prema jugu sa samo jednim mostom. Praktično se dogodio novi grad – Novi Zagreb – koji do danas nije adekvatno prometno povezan s historijskom jezgrom (Donjim gradom), koji se razvio krajem 19. stoljeća i početkom dvadesetog.

Što se danas zbiva na rubovima grada?

Danas se na rubovima grada već desetak godina grade shopping centri i “poduzetnička naselja”, koja donose najveći profit. Prema pitomom i zelenom sjeveru, obroncima Zagrebačke gore, grade se tzv. urbane vile, koje su prouzročile prometni kolaps grada. Novu izgradnju nije pratila, a djelomice nije ni mogla pratiti nova komunalna/prometna infrastruktura, pa gradu prijete brojne nove devastacije ili odluka da se restriktivno odnosi prema osobnim automobilima i maksimalno investira u poboljšanje javnog prijevoza.

Postoje li neki ključni pojmovi koji bi pomogli da se shvati urbano planiranje danas i nekad?

Kao i u svim gradovima svijeta: srednjovjekovne historijske jezgre su nastale “neplanirano “nove jezgre” u 19. stoljeću na “paradigmi Rima” – kao planirana blokovska izgradnja i sustav glavnih i sporednih ulica, trgova i parkova. Gradovi nakon Drugog svjetskog rata nastaju na paradigmi tzv. modernog pokreta – kao “naselja u zelenilu”, svojevrsni antigradovi, “satelitski gradovi” itd., u kojima se pokušava dobro servisirati i automobil i javni promet. Radi se, međutim, o nerješivom sukobu, kao i nesvodivim razlikama pojedinih dijelova Svijeta. Uglavnom, povećani broj stanovnika nužno guta preostale neizgrađene dijelove planete. Jedni rade na ubrzanju i nekritičkom planiranju i izgradnji, a drugi se uglavnom neuspješno tome pokušavaju oduprijeti…

Kako bi uređeni sustav planiranja koji potiče participaciju građana izgledao?

Vrlo jednostavno, a opet prilično komplicirano. Moć je danas u rukama kapitala i političkih stranaka. Razvijene evropske demokracije ozakonile su već one procedure u kojima je osigurana barem neka mogućnost participacije građana. U Hrvatskoj smo još miljama daleko od njih. Gradske uprave su postale poduzeća koja se deklarativno pozivaju na “održivi razvoj”, a ustvari – povezane s kapitalom koji se želi “oploditi što brže, sigurnije i više” – proizvode obratno. U svakom slučaju, da izbjegnem širi odgovor: urbano je sve konfliktnije i šizofrenije…
No, urbanisti i arhitekti bi trebali, kao savjesni “društveni radnici”, poticati i širiti modele participacije građana, a ne slijepo služiti “investitorima” koji privatiziraju urbano-javne gradske prostore u kojima je ugodno živjeti.

Zašto je Novi Zagreb značajno mjesto za ljude koje zanima urbano planiranje na ovom području? Što ga čini jedinstvenim ili osobitim?

Novi Zagreb je u “socijalističkom vremenu” sagradio neka dobra naselja, koja su danas, usprkos nedovršenosti i nepovezanosti s historijskom jezgrom, ugodnija za stanovanje od prometom ugušenog centra. U novim naseljima su danas izrasla stabla i parkovi u kojima se igraju djeca i šeću starci. Stanovi nisu kvalitetni ali je okolina ugodnija. Da su adekvatno povezana javnim prometom bila bi još ugodnija. No, danas su već te građevine, nastale šezdesetih i sedamdesetih godina, u prilično lošem stanju i potrebno ih je rehabilitirati.

Na koje je načine Jugoslavenska država u procesu planiranja uključivala useljeničke populacije? Kako se današnji sistem odnosi prema potrebama novih i nastajućih populacija kroz urbano planiranje? Imate li sugestija kako bi se ovo moglo djelotvornije raditi da se osigura dobrobit ljudi koji su novi u ovome području?

Kao što sam već odgovorio: Jugoslavenska država se ubrzano industrijalizirala i gradila nova naselja kolektivnog stanovanja na paradigmi modernog pokreta: zrak, svjetlo i sunce, zelenilo… Procedura planiranja, međutim, ni u bivšoj državi niti danas nije razvila stvarne participativne modele, već ih je uglavnom samo deklarativno unosila u zakone. Uvijek su odluke donošene bez mogućnosti utjecaja stanovnika i građana na njih. U Centralnom komitetu partije nekad, ili u Glavnim odborima stranke na vlasti danas.
O tome kako bi trebalo demokratizirati procese donošenja odluka u gradovima napisane su brojne knjige, i postoje stvarni dobri rezultati uprava nekih evropskih gradova. Zagreb i Hrvatska tragično kasne, i – što  je najgore – ponavljaju sve greške “razvijenijih” gradova i društava… Moje razumijevanje planiranja je nezamislivo bez mogućnosti sudjelovanja ljudi koji će u budućim novim kućama ili naseljima živjeti. No ono u ovom trenutku, i do daljnjega, nema šansi: ukoliko država ne promijeni zakonski okvir u kojem se planiranje i građenje gradova događa… Ukoliko privatni investitori neće biti “podređeni” demokratskim procedurama koje štite javni interes i zastupaju procedure i pravila koja zaštićuju gradove i prirodni okoliš, život na planeti…

Fedor Kritovac

Napomena: Pitanja nisu sasvim precizna jer su uhvaćena telefonski, pa ih treba navesti korektno! Odgovori su tipa neposrednih reagiranja, kao u nenajavljenom intervjuu.

Koje bi bile karakteristike (funkcioniranja) urbanizma iz ranijeg razdoblja socijalističkog uređenja, a koje za koje bi se moglo reći da su kvalitetan urbanistički doprinos

Postoje uvjerenja (zašto? – posebno je pitanje!) da se redukcionistički i simplificirano može raspravljati i zaključivati o urbanizmu u “tranzicijskim” zemljama srednje i istočne Evrope u razdoblju od Svjetskog rata do početka 90-ih, promjene društvenog i političkog sistema, kao o manje-više jedinstvenoj pojavi.
Uglavnom se polazi od modela da je vlast (politička elita i država) odlučivala apsolutno o svemu te da nije bilo razlika, konfliktnih situacija, traženja i ostvarivanja alternativa, inovacija, dilema, neizvjesnosti, i paralelnih ciljeva…
U Hrvatskoj danas nema interdisciplinarnih istraživačkih uvida i teorijskih interpretacija o tom razdoblju (ili barem nisu poznate ili objavljene): kako sa strane “pozvanih” institucija, tako ni sa strane neovisnih intelektualaca. Pitanje je naravno tko i pod kakvim uvjetima, kada, gdje i u kojim medijima uopće može o tome publicirati.
U najmanju ruku treba, što se tiče Hrvatske i Jugoslavije, razlikovati slijedeće približne dionice:
-Od kraja rata do početka, odnosno sredine pedesetih godina: centralno državno planiranje proizvodnje i potrošnje, obnova porušenoga i obrana od novih napada, teška industrija i energetika, prometna mreža, zatvorene granice, vojna industrija.
-Sredina pedesetih do sredine šezdesetih: nacionalizacija, ideja i realizacija stambenih zajednica, model i praksa afirmacije i kontinuiteta predratnih planerskih i projektantskih načela modernizma i funkcionalizma, deruralizacija, ali i modernizacija ruralnih područja, industrijalizacija i posebno građevinska, prerađivačka industrija, poticaji za potrošnju, međunarodna trgovina i sajmovi, obnova i razvoj radničkog i masovnog, ali i elitnog, turizma, masovna i selektivna rekreacija, dječja igrališta, ali i obiteljska (individualna) stambena izgradnja i rekonstrukcije.
-Osnivanje strateških institucija kao što su Urbanistički institut SR Hrvatske, urbanistički zavodi u većim gradovima, Građevinski institut Hrvatske.
-Sredina šezdesetih do sredine sedamdesetih: privredna reforma, emigracijske i povratničke posljedice “gastarbajterstva” od investicijske, također i bespravne, izgradnje do prenošenja civilizacijskih znanja i navika itd., tržišna privreda, poduzeća, fondovi, banke, također i grupe građana, stambene zadruge kao investicijski akteri. Dizajn, marketing, management, aktiviranje urbane sociologije, utopijski i futuristički modeli. Pop art konceptuala i u prostoru. Intenzivna komunikacijska razmjena s inozemstvom, refleksi 1968. i u urbanističkom diskursu, razmjena urbanističkih gledišta i iskustava unutar Jugoslavije (posebno Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Pula, Ljubljana, Novi Sad, Beograd, Sarajevo, Skopje).
-Sredina sedamdesetih do kraja osamdesetih: teorijski i praktički model “samoupravnog socijalizma” sa značajnim refleksima na prostorno planiranje i izgradnju. Teorijski i metodološki modeli za racionalnu stambenu i društvenu izgradnju slijedom iskustva “države blagostanja”. Složene relacije između političke elite, upravnih vlasti na raznim nivoima, intelektualne filozofske i sociološke elite, Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH), tvrtki, samoupravnih interesnih zajednica (SIZ-ovi) i privatnih interesa. Stimuliranje kreditne investicijske, naročito “vikend” izgradnje. Refleksi prve naftne krize i snažno jačanje ekološke svijesti i urbane obnove. Utjecaji neoliberalne “tranzicije” i postmodernizma, posustajanje samoupravnih modela prostornih artikulacija i realizacija. Inflacija. Počeci nestajanja državnih strateških institucija u prostornom planiranju i graditeljstvu.

Neki autori, još uvijek dominantni u teorijskom diskursu, smatraju da se čitavo to razdoblje u odnosu na stanje prije 1945. može obuhvatiti i tumačiti uglavnom paradigmama tzv. “prve i “druge” modernizacije

Koja bi bila pozitivna iskustva iz tog ranijeg perioda za današnje vrijeme?

Stvari treba prvenstveno staviti u okvir kondicionalno neostvarenih mogućnosti:
-Da nije praktički uništena arhiva, ogromna urbanistička i druga dokumentacija koja ne samo da je mogla ostati svjedočenje o faktičkoj situacija već i resurs za suvremene inspiracije i interpretacije.
-Da su se zadržala i suvremena dobra i originalna iskustva suradnje građana na lokalnoj razini u okviru tadašnjih “mjesnih zajednica” i općina.
-Da nisu privatizirane strateške institucije i formacije za razvojno prostorno planiranje i građenje, već da su transformirane u javne neprofitne institucije.
-Pozitivne su izgrađene cjeline u prvom redu stambene, ali i neki javni sadržaji. Infrastruktura, što se Zagreba tiče Novi Zagreb, ali i drugi dijelovi (uključujući i projektiranu individualnu izgradnju npr. u Dubravi), kao barem ekološki ugodna i povoljna mjesta življenja, neusporedivo je kvalitetnija od realizacija raubanjem izdvojenih prostora posljednjeg desetljeća, što se danas već očituje i vrijednošću nekretnina i najma na tržištu.
Jedan je od osnovnih problema to što u Hrvatskoj upravljanje gradom (urban management, urban governance) nedostaje kao kategorija u punom i suvremenom značenju, poimanju, i aktivizmu, te se inzistira na tradicionalnim kategorijama prostornog planiranja i projektiranja i na nedefiniranoj kategoriji razvojnog strateškog planiranja. Prihvaćaju se kolokvijalni stereotipi važnih odrednica kao npr. javno-privatno partnerstvo, koji u svom nepotpunom ili iskrivljenom značenju postaju odlični instrumenti manipuliranja ili spontane zbrke.

Kako odrediti gradske blokove (u Zagrebu)

Gradski blokovi primjer su površnog razgovora. Oni su postali fikcija, apstraktni modeli, a ne stvarnost. Čak se ni u povijesnim analizama gotovo ništa ne govori o blokovima, o njihovoj unutrašnjosti (npr. kod famozne “zelene potkove” u Zagrebu) već uglavnom o objektima samo s uličnim fasadama.
Blokovi nastali tridesetih i četrdesetih godina prema tadašnjim urbanim i građevinskim pravilima posebna su analitička tema i za Zagreb – od mjesta za radionice, drvarnice i garaže, za vrijeme 2. svjetskog rata i za kokošinjce, pa do dječjih mjesta za igru; miris cvjetnog mira i zelenila, uzurpacija, privatizacija… Nestanak dvorišta nije nipošto jednostavna stvar.
Pedesetih godina, nakon nacionalizacije građevinskih zemljišta, formiraju se na dosta mjesta velika dječja igrališta i rekreacijske površine unutar blokova. O tom vremenu nisu zabilježena i analizirana iskustva. Treba pogledati što je ostalo od nekih takvih primjera u Zagrebu. O tome se šuti, kao i o zanimljivim dobrim primjerima rekonstrukcija i intervencija unutar blokova (neki stručni krugovi čak tvrde da nikad nije ni bilo nikakvih intervencija). Treba upozoriti npr. na Lapidarij, Lovački Rog, na atrij Muzeja za umjetnost i obrt, na prolaz Palmotićeva-Petrinjska, blok Derenčinova, Šubićeva itd.
Vlasnička se pitanja u medijima preskaču – ne razlikuju se etažno vlasništvo i suvlasništvo nad nekretninama, kakvo je stanje denacionalizacije, općenito, kakva je vlasnička i posjedovna karta tih blokova. Govor je samo o tome kako je “odlučeno” da se nešto počinje rušiti ili graditi, ili će stvar završiti na arhitektonskom natječaju kao samosvrhovitom trošku i promociji.

Mirna Karzen

Koji su glavni aspekti urbanizma iz vremena bivše države koji su stvarno dobro
funkcionirali?

Po mom mišljenju, neki od aspekata Yu državnog planiranja su bili stvarno planiranje četvrti koje više liče na dijelove grada za zajednicu, sa središnjim trgom, knjižnicom, dućanima, u nekim slučajevima s placom, lokalnim kafeom, igralištem i drugim relevantnim aktivnostima zajednice koje su sastavni dio gradskog života. Premda je arhitektura onog vremena uglavnom uključivala velike, sandučaste zgrade s hiljadama malih stanova, sam se stvarni život zbivao na ulicama ispred tih zgrada.

Što bi današnji sustav mogao iz toga naučiti?

Da misli o zajednici, da pita zajednicu o njenim interesima, potrebama i željama, i da integrira važne aspekte života u zajednici u svim gradskim četvrtima koje ih nemaju. Ima mnogo novih i rastućih dijelova grada koje nemaju izgrađene infrastrukture, usprkos golemoj eksploziji razvitka. Jedan primjer je Gornji Bukovac, susjedstvo u četvrti Maksimir kojemu ozbiljno nedostaje karakter zajednice, i nema stvarnih aspekata zajednice, nikakvog centralnog područja za okupljanje, druženje i susretanje. Druženje je u starom sistemu bilo važan aspekt susjedstava.

Možete li nam definirati donjogradski blok, te kako on strukturira prostor i privredu grada?

Blok je precizno definiran dio grada koji u cjelokupnom gradskom rasteru daje gradu njegov jedinstveni karakter.

Što se danas zbiva na rubovima grada?

Grad se širi prema svojim rubovima, pri čemu Novi Zagreb preuzima novu dimenziju i vodstvo. Drugi dijelovi poput Dubrave još su uvijek miješanog statusa, jer im nedostaju bolja infrastruktura i više trendy aktivnosti koje bi privukle bolje stojeće građane.

Kako bi uređeni sustav planiranja koji potiče participaciju građana izgledao?

Uključivao bi otvoreniji i transparentniji proces urbanog planiranja, koji bi okupio predstavnike zajednice rano u procesu planiranja. Također bi imao transparentne javne forume gdje bi ljudi mogli doći, komentirati i postati aktivni i proaktivni sudionici, radije nego reaktivni i ljutiti konzumenti trenutnih praksi urbanog planiranja. Nov proces urbanog planiranja zahtijeva edukaciju i osvještavanje među svim strukturama, o potrebi da se u proces uključi zajednica, ne samo da bi se spriječilo zajedničke akcije koje bi potencijalno spriječile ostvarenje planova, nego zato da se razviju održivi i efektivni urbani planovi i da se stvore prostori u kojima se dade živjeti, koje bi mogla koristiti i šira zajednica.

Zašto je Novi Zagreb značajno mjesto za ljude koje zanima urbano planiranje na ovom području? Što ga čini jedinstvenim ili osobitim?

Jer je među tim sivim, sandučastim zgradama očuvao karakter zajednice specifičan za stari sistem, ima infrastrukturu koja sad nedostaje u nekim starijim i elitnijim područjima Zagreba, poput Centra ili Maksimira. S premještanjem nekih gradskih aktivnosti iz centra prema rubu (npr. Bundek, Cvjetno naselje) i migracijama uglavnom mlađih ljudi u Novi Zagreb, područje sad prolazi kroz novi ciklus života koji postaje sve privlačniji, posebno za mlade obitelji s djecom, ali i za druge. Ono što ljudi žele u svojim svakodnevnim kaotičnim životima je kvalitetan javni prostor u kojem mogu uživati u svojim aktivnostima nakon posla, družiti se, baviti se rekreacijom, sretati s prijateljima i igrati se sa svojom djecom. Sad više nego ikad, Novi Zagreb počinje nuditi ove aktivnosti i postaje sve privlačniji.

Na koje je načine Jugoslavenska država u procesu planiranja uključivala useljeničke populacije? Kako se današnji sistem odnosi prema potrebama novih i nastajućih populacija kroz urbano planiranje? Imate li sugestija kako bi se ovo moglo djelotvornije raditi da se osigura dobrobit ljudi koji su novi u ovome području?

Ima vrlo malo, ako išta, napora da se u procesu planiranja uključe useljeničke populacije ili da se uzme u obzir njihove potrebe. Također ima malo napora da se uvaže potrebe ljudi s hendikepima, posebno u starijim dijelovima grada. Potrebno je praviti više interaktivnih procjena svake zajednice, u suradnji s vijećima susjedstava, kako bi se ne samo uzelo u obzir potrebe zajednice (obaveza vijeća), nego i da se upozna susjedstvo i uključi predstavnike tih grupa u savjetima, radnim grupama itd. Vijeća trebaju dobiti na moći i treba ih uvježbavati da postanu aktivniji i integriraniji akter u zajednici, budući da su oni izravna veza prema građanima.

Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s